A new ProZ.com translation contests interface is currently in development, and a preview contest is underway. Click here to visit the new interface »

Previous ProZ.com translation contests

English » Serbian - 5 finalists


Sandhu, Sukhdev 343 words
Winters used to be cold in England. We, my parents especially, spent them watching the wrestling. The wrestling they watched on their black-and-white television sets on Saturday afternoons represented a brief intrusion of life and colour in their otherwise monochrome lives. Their work overalls were faded, the sofa cover—unchanged for years—was faded, their memories of the people they had been before coming to England were fading too. My parents, their whole generation, treadmilled away the best years of their lives toiling in factories for shoddy paypackets. A life of drudgery, of deformed spines, of chronic arthritis, of severed hands. They bit their lips and put up with the pain. They had no option but to. In their minds they tried to switch off—to ignore the slights of co-workers, not to bridle against the glib cackling of foremen, and, in the case of Indian women, not to fret when they were slapped about by their husbands. Put up with the pain, they told themselves, deal with the pain—the shooting pains up the arms, the corroded hip joints, the back seizures from leaning over sewing machines for too many years, the callused knuckles from handwashing clothes, the rheumy knees from scrubbing the kitchen floor with their husbands' used underpants.

When my parents sat down to watch the wrestling on Saturday afternoons, milky cardamon tea in hand, they wanted to be enter­tained, they wanted a laugh. But they also wanted the good guy, just for once, to triumph over the bad guy. They wanted the swaggering, braying bully to get his come-uppance. They prayed for the nice guy, lying there on the canvas, trapped in a double-finger interlock or clutching his kidneys in agony, not to submit. If only he could hold out just a bit longer, bear the pain, last the course. If only he did these things, chances were, wrestling being what it was, that he would triumph. It was only a qualified victory, however. You'd see the winner, exhausted, barely able to wave to the crowd. The triumph was mainly one of survival.







Entry #1 - Points: 13 - WINNER!
Zime su nekada u Engleskoj bile hladne. Provodili smo ih, naročito moji roditelji, gledajući rvanje. Rvanje koje su gledali na svom crno-belom televizoru subotom popodne predstavljalo je kratak prodor života i boje u njihov inače bezbojan život. Njihovi radni kombinezoni bili su izbledeli, prekrivač na kauču – godinama nepromenjen – bio je izbledeo, njihova sećanja na to ko su i kakvi su bili pre dolaska u Englesku takođe su bledela. Moji roditelji, cela njihova generacija, izdirinčili su svoje najbolje godine crnčeći u fabrikama za bednu zaradu. Život obeležen rintanjem, deformisanim kičmama, hroničnim artritisom, odsečenim šakama. Ugrizli bi se za usne i trpeli bol. Nisu imali drugog izbora. U svojoj svesti pokušavali su da se isključe — da ne obraćaju pažnju na nipodaštavanje kolega, da ne pokazuju ljutnju zbog prizemnog zvocanja poslovođa, a kada su u pitanju indijske žene, da se ne uzbuđuju kada bi ih muževi istukli. Istrpi bol, rekli bi sami sebi, izbori se sa bolom — oštrim bolom koji je probadao ruke, bolom u kukovima od istrošenih zglobova, napadima bolova u leđima od dugogodišnjeg naginjanja nad šivaćom mašinom, ogrubelim zglobovima na prstima od ručnog pranja odeće, reumatičnim kolenima od ribanja kuhinjskog poda muževljevim starim gaćama.

Kada bi moji roditelji subotom popodne seli da gledaju rvanje, uz šolju mlečnog čaja od kardamona, želeli su da se zabave, da se nasmeju. Ali su takođe želeli da pozitivac, bar jednom, pobedi negativca. Želeli su da razmetljivi, lajavi siledžija dobije ono što mu sleduje. Molili su se da fini momak ne poklekne dok leži na strunjači, uklješten izukrštanim prstima protivnika ili se drži za bubrege presamićen od bolova. Kada bi samo mogao da izdrži još malo, da podnese bol, istraje do kraja. Ako bi samo uspeo to da učini, imajući u vidu da je rvanje to što jeste, bilo je izgleda da pobedi. Međutim, to bi bila samo uslovna pobeda. Videli biste pobednika, iscrpljenog, jedva u stanju da mahne publici. Pobeda se pre svega sastojala u preživljavanju.



Entry #2 - Points: 10
Zime u Engleskoj su nekada bile hladne. Mi, pogotovo moji roditelji, smo ih provodili gledajući rvanje. Rvanje, koje su gledali subotom prepodne na svom crno belom televizoru, predstavljalo je kratkotrajan upliv života i boja u njihove inače jednobojne živote. Njihova radnička odeća bila je izbledela, prekrivač na kauču, nepromenjen godinama, bio je izbledeo, njihova sećanja na to kakvi su ljudi bili pre dolaska u Englesku takođe su bledela. Moji roditelji, čitava njihova generacija, protraćili su najbolje godine svog života drnčeći po fabrikama za bednu platu. Život napornog rada, deformisanih kičmi, hroničnog artritisa, grubih ruku. Zagrizli bi usnu i nastavili da trpe bol. Nisu imali drugog izbora. U svojim mislima pokušavali su da se isključe, da ignorišu prezir svojih kolega, da ne prekidaju brbljivost nadzornika i, u slučaju jedne Indijanke, da se ne jadaju kada ih izudaraju muževi. Izdrži bol, govorili su sebi, izbori se sa bolom- probadajućim bolovima u rukama, istrošenim kukovima, kočenjima u leđima uzrokovana saginjanjem nad šivaćim mašinama i previše godina, zglobovima otvrdnelim od ručnog pranja odeće, kolenima reumatičnim od ribanja kuhinjskog poda starim muževljevim gaćama.

Kada bi moji roditelji seli da gledaju rvanje subotom prepodne, sa mlečnim kardamon čajem u ruci, oni su želeli da ih neko zabavi, želeli su smeh. Ali su takođe želeli da dobar momak, makar jednom, pobedi lošeg momka. Želeli su da razmetljivi, bučni siledžija dobije svoje. Molili su se za simpatičnog momka, koji leži na podu ringa, zarobljen u duplom klinču, ili se hvata za svoje bubrege u agoniji, ne predajući se. Kad bi samo mogao još malo da izdrži, podnese bol, zadrži kurs. Da je samo učinio to, bilo je šansi, budući da je rvanje to što jeste, da pobedi. Bila je to, ipak, samo delimična pobeda. Videli biste pobednika, iscrpljenog, jedva u mogućnosti da mahne publici. Trijumf je, većim delom, bio samo jedan način opstanka.



Entry #3 - Points: 10
Zime u Engleskoj su nekada bile hladne. Mi, a naročito moji roditelji, provodili smo ih gledajući rvanje. Rvanje koje su gledali subotom popodne na crno-belim TV aparatima, predstavljalo je kratak interval života i boje u njihovim, inače monohromnim životima. Radni kombinezoni koje su nosili su bili izbledeli, pokrivač na kauču - nemenjan godinama - izbledeo, njihova sećanja na ljude koji su ranije dolazili u Englesku, takođe su bledela. Moji roditelji i cela njihova generacija, protraćili su najbolje godine života naporno radeći u fabrikama za bezvredne plate. Život pun dirinčenja, iskrivljenih kičmi, hroničnih artritisa, odsečenih šaka. Grizli su se za usnu i trpeli bol. Nisu imali drugog izbora. U mislima su pokušavali da se isključe - da ignorišu omalovažavanje saradnika, da se ne obaziru na gakanje poslovođe i da se, kao jedna Indijanka, ne razbesne kada ih muževi ošamare. Istrpi bol, govorili su sebi, izdrži bol - probadajuće bolove koji se penju uz ruke, zarđale zglobove u kukovima, napade bolova u leđima od godina naginjanja nad šivaćom mašinom, kvrgave gležnjeve od ručnog pranja odeće, reumatična kolena od ribanja kuhinjskog poda starim muževljevim gaćama.

Kada su moji roditelji sedali da gledaju rvanje subotom popodne, sa čajem od kardamona s mlekom u ruci, želeli su da se zabave, da se smeju. Ali su, takođe, hteli da dobar momak, bar jednom, pobedi lošeg. Želeli su da bahati, hvalisavi siledžija dobije zasluženu kaznu. Molili su se da se dobri momak ne preda dok leži na strunjači zarobljen dvostrukom blokadom ili dok mu protivnik bolno pritska bubrege. Kad bi samo mogao da izdrži još malo, istrpi bol, istraje u borbi. Kad bi samo to postigao, postojala bi šansa u rvanju takvom kakvo je, da pobedi. Međutim, to bi se samo nazivalo pobedom. Videli biste pobednika, iscrpljenog, koji je jedva u stanju da mahne publici. Ali bi trijumf označio dalji opstanak.



Entry #4 - Points: 8
Nekada su zime u Engleskoj bile hladne. Mi, posebno moji roditelji, provodili smo ih gledajući rvanje. Rvanje koje su gledali subotom poslepodne na svojim crno-belim televizorima predstavljalo je, na kratko, unošenje boje i životi u njihove, inače, jednolične živote. Njihova radna odela bila su izbledela, prekirivač na trosedu-godinama nepromenjen, bio je izbledeo, sećanja na same sebe kakvi su bili pre dolaska u Englesku, takođe su izbledela. Moji roditelji i čitava njihova generacija, otaljali su najbolje godine svog života mukotrpno radeći u fabrikama za bezvredan džeparac. Mučan život, deformisane kičme, hronični artritis, promrzle ruke. Grizli su usne i mirili se sa bolom. Nisu imali drugog izbora. U mislima su pokušavali da se "Isključe" - da ignorišu omalovažavanje svojih saradnika, da ih ne dotiče večito brbljanje poslovođa, a, kada se radilo o indijanskim ženama, da ih ne pogađa to što su dobijale ćuške od svojih muževa. Izdrži bol, govorili su sebi, pomiri se sa bolom- sa o štrim bolovima u rukama, ukočenim kukovima, bolovima u leđima od dugogodišnjeg savijanja nad šivaćom mašinom, u žuljevitim zglobovima dobijenim pranjem veša na ruke, sa bolovima u reumatičnim kolenima, dobijenim ribanjem kuhinjskog poda starim muževljevim gaćama.

Kada bi moji roditelji sedali subotom poslepodne da gledaju rvanje, sa šoljom čaja od kardamoma sa mlekom u rukama, želeli su samo da se zabave, da se nasmeju. Ali isto tako, želeli su da dobar momak, bar jednom, trijumfuje nad lošim momkom. Želeli su da gizdavi, siledžija-galamdžija dobije ono što zaslužuje. Ispruženi na onom prekrivaču, molili su se za onog dobrog momka da ne preda borbu, uhvaćeni u klinč ili ščepavši njegov bubreg u agoniji. Kad bi samo mogao još malo da izdrži, da podnese bol, da izdrži do kraja.Kad bi samo uspeo u svemu tome, ima šanse da trijumfuje, u rvanju takvom kakvo je.Ali, to je samo delimična pobeda. Vidite pobednika, iscrpljenog, jedva sposobnog da mahne gomili. Pravi trijumf je opstanak.



Entry #5 - Points: 5
Nekada su u Engleskoj zime bile hladne. Mi, a naročito moji roditelji, ržeći u ruci čaj od kardamoma sa mlekom, želeli su da se zabave, želeliprovodili smo ih gledajući rvanje. Rvanje, koje su gledali na svojim crnobelim televizorima subotom popodne predstavljalo je kratak nalet života i boje u njihov inače bezbojni život. Njihovi radni kombinezoni su bili izbledeli, presvlaka na sofi, koja godinama nije promenjena, je izbledela, sećanje na to kakvi su bili pre nego što su došli u Englesku je takodje bledelo. Moji roditelji, cela njihova generacija proveli su najbolje godine svog života dirinčeći u fabrikama za bedne nadnice. Život pun argatovanja, krivljenja kičme, hroničnog artritisa, ispucalih ruku. Stezali bi zube i nosili se sa svojim bolom. Nisu imali drugog izbora. U mislima bi pokušavali da se isključe i da ne obraćaju pažnju na omalovažavanje drugih radnika, susprezali se da ne reaguju na prezrivo cerekanje predradnika, a kada je bilo reči o Indijkama, da ne jadikuju kada bi ih muževi šopali. Izdrži, govorili bi sebi, izbori se sa bolom– bolovima koji sevaju kroz ruke, bolovima u zaribalim kukovima, kočenjem u ledjima od dugogodišnjeg naginjanja nad mašinama za šivenje, nažuljenim člancima na rukama od pranja odeće, reumatičnim kolenima od ribanja kuhinjskog poda starim dugačkim gaćama njihovih muževa.

Kada bi moji roditelji seli da gledaju rvanje subotom po podne d su da se nasmeju. Ali su takodje želeli da dobar momak barem jednom pobedi lošeg. Želeli su da hvalisavi, razgakani razmetljivac već jednom dobije ono što mu sleduje. Molili su se za finog momka, koji je ležao na podu, uhvaćen u dvoprstnom klinču, ili dok su mu se bubrezi skupljali od bola, da se ne preda. Kad bi mogao samo još malo da izdrži, da izdrži bol, da istraje do kraja borbe. Kada bi uspeo da uradi samo toliko, bilo bi izgleda za pobedu u rvanju takvom kakvo je. Medjutim, bila je to samo mukotrpna pobeda. Videli biste pobednika, iscrpljenog, kako jedva odmahuje publici. Pobeda je zaista bila samo puki opstanak.



« return to the contest overview



Translation contests
A fun way to take a break from your normal routine and test - and hone - your skills with colleagues.