Iz “Pisama samoukog trgovca svom sinu” od Džordža Horasa Lorimera (George Horace Lorimer).
Sećam se da sam jednom pročitao da neki ljudi koriste jezik da bi sakrili svoje misli, ali iz mog iskustva, mnogo više ljudi koristi jezik umesto misli.
Konverzacija poslovnog čoveka treba da bude regulisana manjim brojem i jednostavnijim pravilima nego bilo koja druga zanimanja ljudskog roda. To su:
Imaj nešto da kažeš,
Kaži.
Prestani da pričaš.
Otpočeti razgovor pre nego što znaš šta želiš reći i nastaviti da pričaš i nakon onoga što si rekao, trgovca može da košta parnice ili prosjačkog štapa, a prva stvar je samo prečica da se dođe do druge stvari. Ovde imam i pravnu službu koja me košta puno para, ali mi pomaže da nemam posla sa zakonom.
U redu je kad razgovaraš s devojkom ili prijateljima posle večere i pričaš naširoko i nadugačko kao da si na nekom školskom izletu, gde zastaneš da ubereš po neki cvetić. Ali u kancelariji, tvoje rečenice treba da budu što kraće. Skrati uvod i zaključak, i završi pre nego što počneš sa ‘drugo’. Treba da očitaš kratke propovedi da uhvatiš grešnike; a ni đakoni neće poverovati da im treba duži govor. Glupacima daj prvu reč, a ženama poslednju. Fil se uvek nalazi u sredini torte. Naravno, malo namazanog putera na korama neće škoditi ako je namenjen onome ko voli puter.
Ne zaboravi da je lakše izgledati pametno nego pričati pametno. Kaži manje od onog drugog i slušaj više nego što pričaš, jer kad čovek sluša ne otkriva sebe, a laska onome ko priča. Budi dobar slušalac za većinu ljudi, a većini žena daj dovoljno papira za beleške i onda će vam oni reći sve što znaju. Novac sve kaže -- ali ne ako njegov vlasnik ima dugačak jezik, jer su onda komentari uvek uvredljivi. Siromašni takođe pričaju, ali niko ne želi da čuje šta ima da kažu.