Winning entries could not be determined in this language pair.There were 6 entries submitted in this pair during the submission phase. Not enough votes were submitted by peers for a winning entry to be determined.Competition in this pair is now closed. |
Ono što ću ispričati o svojoj prvoj noći provedenoj u Njujorku nasmejaće Amerikance; upravo zato ovo i pišem. Sećam se da sam u jednoj knjizi divnog pisca Radjarda Kiplinga čitao o tome kakve strahove je preživljavao divlji Mogli kada je prvi put legao da spava u zatvorenoj kolibi: osećaj da iznad svoje glave ima krov ubrzo mu je postao toliko nepodnošljiv da je bio prinuđen da izađe napolje i da se opruži pod vedrim nebom. E pa, i ja sam te noći osetio skoro istu takvu nelagodnost i to zbog nebodera, velikih reklamnih slova ispod mog prozora, velikih crvenih bačvi na gvozdenim skelama; previše toga je lebdelo u vazduhu, zaista, tako da na visini nije bilo mnogo mira. A osim toga, šest miliona ljudskih bića koja u se sjatila oko mene, taj prepuni mravinjak sveta, ljudi koji su bukvalno naslagani jedni preko drugih, sve to je remetilo moj san. O, ti neboderi, deformisani i izduženi kao u snu. Bio je jedan poseban (onaj u kojem se nalazio trust kaučuka, ako se ne varam), jedan koji se uzdizao u neposrednoj blizini, jedan sav u mermeru, takve težine da se čovek naježi! On me je tako zamarao da sam imao utisak da na leđima imam preveliki teret a, ponekad mi se činilo da je nakrivljen na jednu stranu i samo što se ne sruši... Danas je nedelja; jutro se rađa u gustoj i vlažnoj magli; biće to jedan od onih toplih jesenjih dana koje ovde nazivaju "indijansko leto". Njujork pritiska ona obamrlost kakvu osećaju i Englezi u nedeljnom danu a na avenijama, električni tramvaji su se primirili. Šta čovek da radi? Pozorišta su zatvorena, tako da ću tek sutra moći da počnem da pratim reprize drame koja me je i dovela u Ameriku. Ali, u susedstvu, odmah pored, nalazi se Centralni park, koji mogu da vidim kroz svoj prozor. Sa njegovog drveća je lišće već opalo. Otići ću, dakle, tamo da potražim malo vazduha i mira. | Entry #13216 — Discuss 0
|
Priča koju ću vam sad ispričati o svojoj prvoj noći u Njujorku sigurno će izmamiti osmeh na lice Amerikancima – a s tom namerom je i pišem. U jednoj knjizi maestralnog Radjarda Kiplinga, sećam se da sam čitao o nesnosnom strahu divljeg Moglija kada je po prvi put trebalo da prespava u zatvorenoj kolibi: osećaj da ga krov razdvaja od zvezdanog neba mu je bio toliko nepodnošljiv da je morao da izađe i da provede noć pod vedrim nebom. Eh, sad! I ja sam te noći bio obuzet sličnom zebnjom usled tih nebodera, tih velikih reklamnih natpisa iznad mene, tih ogromnih crvenih rezervoara na postoljima od livenog gvožđa – zaista previše stvari u vazduhu, nisam bio dovoljno miran tamo gore. Zatim tih šest miliona duša načičkanih unaokolo, to mnoštvo ljudi, ta naslaganost do besvesti, tištili su moj san. Ah, ti neboderi! Iskrivljeni i izduženi u mom snu! I posebno jedan (onaj koji pripada, ako se ne varam, udruženju proizvođača kaučuka), koji se uzdiže odmah tu blizu, koji je sav u mermeru – mora da je zastrašujuće težak! Gnječio me je kao teg i ponekad bi mi se ukazivao u kakvom snoviđenju kako se krivi i ruši... Danas je nedelja; jutro se pomalja u teškoj i vlažnoj izmaglici; biće ovo jedan vreo dan miholjskog leta koje ovde nazivaju "indijanskim letom". Nad Njujorkom se nadvila letargija engleskih nedelja, a na avenijama su elektična kola zaključila prekid brujanja. Šta je – tu je, pozorišta se isto odmaraju i tek sutra ću početi da pratim probe za dramu koja me je i dovela u Ameriku. Međutim, ovde u komšiluku je odmah Central park koji vidim sa svog prozora, sa njegovim već ogolelim drvećem. Tu ću, dakle, da odem - da potražim malo vazduha i mira. | Entry #12868 — Discuss 0
|
Ono što ću ispričati o svojoj prvoj noći u Njujorku nasmejaće Amerikance; upravo u toj nameri i pišem o tome. Sećam se da sam u jednoj knjizi čudesnog Radjarda Kiplinga čitao o užasima koje je doživeo divljak Mogli kada je prvi put legao da spava u zatvorenoj kolibi: osećaj krova nad glavom ubrzo mu je postao do te mere nepodnošljiv da je bio primoran da se opruži napolju pod vedrim nebom. Elem, te noći sam pretrpeo sličnu malu moru, i to zbog oblakodera, zbog velikih reklamnih slova iznad mene, zbog velikih crvenih bačvi postavljenih na štule od livenog gvožđa; previše stvari u vazduhu, odista, nedovoljno mira tamo gore. Uz to, tih šest miliona ljudskih bića uokolo zbijenih, to obilje sveta, ta preterana naslaganost jednih iznad drugih, remetili su moj san. O! Oblakoderi, deformisani i izduženi u snu! Jedan posebno (udruženja proizvođača kaučuka, ako se ne varam), jedan koji se pomalja sasvim blizu, jedan sav od mermera od čije biste težine verovatno zadrhtali! Pritiskao me je kao pretežak teret i ponekad mi se u halucinaciji činilo da je nagnut i da se ruši.... Danas je nedelja; jutro se budi u teškoj i vlažnoj izmaglici; biće to jedan od toplih dana ovog jesenjeg doba koje ovde zovemo miholjsko leto. Nad Njujorkom se nadvila obamrlost engleskih nedelja i u avenijama su električni automobili pristali da obustave svoje kretanje. Nema šta da se radi, pozorišta su zatvorena i tek sutra ću moći da počnem da pratim probe za dramu koja me je dovela u Ameriku. Ali u komšiluku, sasvim blizu, nalazi se Central park, koji sam spazio kroz prozor sa njegovim već olistalim drvećem; otići ću dakle tamo da potražim malo vazduha i mira. | Entry #13111 — Discuss 0
|
Ono sto ću napisati o svojoj prvoj noći u Njujorku će nasmejati Amerikance; u tu svrhu ovo i pišem. U knjizi izvanrednog Radjarda Kiplinga, sećam se da sam čitao o prestrašenosti urodjenika Moglija kada je, po prvi put, spavao u natkrovljenoj kolibi: osećaj krova nad glavom uskoro mu je postao toliko nepodnošljiv, da je morao da izadje i spava napolju, pod vedrim nebom. E pa, i sam sam te noći preživeo sličnu moru, koju su mi prouzrokovali neboderi, zatim, iznad mene, ogromne slovne reklame, te veliki crveni rezervoari za vodu na vrhu metalnih skela; suviše je toga u vazduhu, zaista, nema mnogo mira gore. A onda ovih šest miliona ljudi zbijenih unaokolo, ta bujica sveta, to preterano gomilanje, remetili su mi san. Ah! Neboderi, izobličeni i izduženi u snu!. Naročito jedan (onaj koji pripada firmi za proizvodnju kaučuka, ako se ne varam), koji odjednom iskrsava tu, sasvim blizu, sav u mramoru koji verovatno teži toliko da čovek zadrhti! Pritiskao me je kao kakav teret, a katkada bi mi se u bunilu prikazivao kao da je nakrivljen i samo što se ne stropošta… Danas je nedelja; jutro se pomalja kroz gustu i vlažnu maglu; biće ovo jedan od onih toplih jesenjih dana koje ovde zovu “miholjsko leto”. Nad Njujorkom se oseća ona učmalost engleskih nedelja, a po avenijama, električni automobili su se usaglasili da naprave predah od buke. Nema šta da se radi, pozorišta su zatvorena, i samo sutra ću moći da počnem da pratim ponavljanja drame koja me je dovela u Ameriku. Ali u susedstvu je, sasvim blizu, Central Park, koji vidim sa svog prozora, sa svojim već ogoljenim stablima; ići ću dakle tamo, po malo svežeg vazduha i mira. | Entry #13954 — Discuss 0
|
Ovo što ću vam ispričati u vezi prve noći koju sam prespavao u Njujorku nasmejaće mnoge Amerikance, ali upravo to i jeste cilj moga pisanja. Sećam se kako sam pročitao u jednoj od knjiga izvrsnog Radjarda Kiplinga o užasnom strahu koji je preživeo mali domorodac Mogli kada je prvi put prenoćio u zatvorenoj kolibi - za njega je sam osećaj postojanja krova nad glavom bio toliko nepodnošljiv da je morao da izadje i legne da spava pod vedrim nebom. Eto tako! Ja sam se te noći nosio sa skoro istovetnim strahom - strahom od nebodera, od ogromnih reklamnih slova podamnom, od velikih crvenih buradi postavljenih na šipovima od kovanog gvozdja, od mnoštva stvari koje su visile u vazduhu i nikako nisu pružale dovoljno spokoja na ovoj visini. Osim toga, sama pomisao da se tu oko mene nalazi smešteno jos šest miliona ljudi, ta akumulacija ljudske populacije, ta svest o superpoziciji, samo je dodatno remetila moj san. Zamislite sve te solitere, deformisane i izdužene u mom snu! Naročito jedan od njih (u kojem je bilo sedište korporacije za proizvodnju gume, ako se ne varam) , koji mi je bio najbliži, strčao je sav u mermeru, i podrhtavao čitavom težinom! Pritiskao me je kao breme, dok mi se na momente pričinjavao nakrivljen i oronuo. Danas je nedelja, i po jutru koje se budi u gustoj, vlažnoj izmaglici može se reci da će ovo biti još jedan topao dan rane jeseni koju ovde nazivaju “indijanskim letom”. Nad Njujorkom se spušta usnulost karakteristična za nedelje u zemljama engleskog govornog područja, a električna vozila koja se kreću avenijama kao da su potpisala primirje sa užurbanošću. Nemam šta da radim jer pozorišta imaju slobodan dan, pa ću tek sutra moći da nastavim probe dramskog komada koji me je doveo u Ameriku. Medjutim, u neposrednoj okolini, sasvim blizu, nalazi se Central Park koji se vidi sa mog prozora, sa drvećem već ogolelih grana; poći cu tamo da potražim malo vazduha i mira. | Entry #12739 — Discuss 0
|
Ono što ću vam ispričati o mojoj prvoj noći u Njujorku će izmamiti osmeh Amerikancima; to je upravo razlog zašto ovo pišem. U jednoj knjizi čudesnog Radjarda Kiplinga, sećam se da sam pročitao o užasu koji je osetio divlji Mogli kada je prvi put spavao u zatvorenom prostoru jedne kolibe: utisak da ga pritiska krov nad glavom mu je ubrzo postao toliko nepodnošljiv da je bio primoran da izadje napolje i ispruži se da spava pod zvezdama. Elem! Ja sam te noći bio blizu toga da u manjoj meri doživim nešto slično – zbog nebodera, zbog velikih svetlećih reklamnih natpisa iznad moje glave, zbog velike crvene buradi posadjene na železnim postoljima; previše toga je lebdelo iznad mene, tamo gore nije bilo dovoljno mira. Pored toga, tih šest miliona ljudskih bića sabijenih svuda naokolo, ta ljudska košnica, do krajnosti prenatrpana i svi naslagani jedni preko drugih, sve to me je gušilo u snu. Ah! Ti neboderi, iskrivljeni i istegljeni u mojim snovima! Jedan se posebno izdvajao (pripada proizvodjačima kaučuka, ako se ne varam), jedan koji štrči u blizini, sav obložen mermerom, koji mora da je zastrašujuće težine! Pritiskao me je kao neki nepodnošljivi teret, i ponekad mi se prividjalo da se naginje i urušava. Danas je nedelja; jutro se probija kroz tešku i lepljivu izmaglicu; predstoji jedan od tih toplih jesenjih dana koje ovde zovu "indijansko leto". Njujork pritiska tromost svojstena engleskoj nedelji, električni tramvaji su pristali na primirje i ne stavaraju gužvu. Nemam šta da radim, pozorišta su zatvorena i tek sutra ću moći da počnem sa probama za dramski komad zbog koga sam došao u Ameriku. Ali u susedstvu, vrlo blizu, nalazi se Centralni park, koji mogu da vidim s mog prozora, u kome je lišće već opalo s drveća; otići ću do parka da potražim malo svežeg vazduha i tišine. | Entry #12650 — Discuss 0
|